999

Jutros se probudim na ledjima iznad svog  prekrivaca. Pegledam ka dole i u grudnjaku ugledam chep od flase. Taman pomislim da sam definitivno dotakla dno licnog emotivnog , zivotnog ilinazovikakvoghoces ambisa, kad ugledah polupraznu flasu vode. Najiskrenije, pozeljela sam da je flasa bosanske kruuske. "Ne moze se taj kamen pretvoriti u vodu, nisi alhemicar nit' Koeljo.." pomislih, "..niti nekog natjerati na osjecanja..". Dzaba sanjam. Trijezna se tuzno probudih kao najpijanija.

P.S. Bruce Springsteen - Secret Garden

Vidio sam je gdje stoji pored glavnog druma. Stajala je odlucno, sa glavom podignutom ka gore. Gledala je u nebo kao da ceka kisu ili goluba pismonosu. Kada je spustila glavu pogledala me je djavolski i prvi put do tada u zivotu sam osjetio blagi nemir u predjelu pluca...ili stomaka...mozda koljena...ne znam. Dugu crnu kosu kao da je uplela u dugu suknju ispod koje su izvirala bosa stopala. NIje mi bilo cudno to sto je bosa; bilo mi je cudno kako joj nije hladno jer stoji na hladnom, mokrom aprilskom drumu. Ramena su joj bila golisava, ali je valjda njih prekrivala, s' vremena na vrijeme, onim sarenim salom sa resama sto je drzala u ruci. Mahnula mi je brzo, a ja nisam uspio ni da joj odmahnem ma koliko da sam kocio auto. Bilo mi je cudno sto su se zadrzali kod nas, u nasem polju, kod nase varosi. Cergari obicno dodju, prodaju nesto, gataju, neko ponesto i ukrade, ali bi odmah napustili nas kraj. Branili su nam da se petljamo sa njima; vezivali nam crvene koncice oko ruku; govorili jos kao djeci da ce da nas ukradu i odvedu, a mladicima i djevojkama da ce da ih omadjijaju pa tek onda da ih otmu. Bilo mi je vec devetnaest godina i jos sam bio pod uticajem starijih i vjerovao u ciganske vradzbine kao losem uticaju, ali sam morao bar jednom da vidim cigansku vatru i pjesmu u polju...i onu cigancicu. Slagao sam tu noc da idem u susjednu varos jer sam, pobogu, postao momak i nisam morao nikom da polazem racune, Vozio sam onim istim drumom kao da sam pratio cigancicine stope, skrenuo u polje, a iza hrastova i breza se vidjela vatra, cula muzika, udarci daira i jos nekih zvoncica koje cu tek kasnije vidjeti na cigancicnim chlancima. Sjeo sam na haubu i dok mi je vatra topila zjenice, ocaran veselim prizorom, jedna krhka ali zivahna silueta mi se priblizavala. Cigancica se smijala na glas njisuci bokove koje do tada, moram priznati, nisam ni na jednoj zeni primjecivao, Stajala je na par metara od mene i prstima izpruzene ruke me dozivala da joj pridjem. U glavi mi je odzvanjala bojaznost od ciganske magije, a u srcu zelja da joj pridjem i dotaknem te gumene bokove koji su izgledali nimalo realni. Jednom sam cuo izreku "Jednom se zivi" i odlucih da zivnem i da joj pridjem. Uzela mi je ruku i povela prema vatri. Nije nista govorila samo je poskakivala ipred mene, njihala onim bokovima i pjevala. NIje mi padala ni jedna jedina rijec na pamet; samo sam zurio u njene bokove. Blizu vatre se sagnula prstom povukla po pepelu i garu. Taj isti garavi prst je povukla preko mog obraza i prozborila cudnim naglaskom kroz smijeh: "Sad si nas ciganin. Sad si moj!". Na pamet mi nije padalo u tom momentu da bi to mogla biti njena magija...

Paula Abdul, "Rush, Rush". '91 godina. Brat je volio Paulu tada. Neke jesenje noci sam prvi put zvala radio, dvjestadvojku sarajevsku, da odgovorim na nagradno pitanje i strepila da dobijem dvije karte za neki koncert. Ne za mene. Za burazera. Ta euforija kada cujes svoj glas na radiju prvi put... Kasnijih devedestih moj se glas cuo preko radija svake Nedelje samo sto nisam htjela da ga slusam, a Paula Abdul je danas neuracunljiva totalno. 

Kod svakoga je isto; kada cujes neku davnu pjesmu instantno se pojave stari mirisi, slike, osjecanja iz tog doba. Zasto? Profesorica psihologije je to jednom davno objasnjavala, ali sam se mentalno iskljucila sa tog predavanja negdje na drugoj godini prvog fakulteta. Ima li to veze sa eksperimentom Pavlovih kucadi?!

Moj svijet je bio obojen svim mogucim duginim bojama kada sam izlazila sa Amosom. Ne zbog pretjerane ljubavi, jer je sa moje strane nije ni bilo, vec zbog sarolikog svijeta i sarolike energije koja se uplitala u moj zivot ta dva-tri mjeseca. Sve sto je Amos htio od mene je da ga neprestano ljubim. Sve sto sam ja htjela od Amosa da me ljubi malo manje, a da me gleda i prica sa mnom malo vise,vodi na razne izlozbe i umjetnicke skupove. Sa njegovim cimerom Kentom sam uzivala u razgovorima o novonastaloj senzaciji zvanoj Murakami, o Sedarisu, o Gorderu i o njegovim gej avanturama...U te razgovore bi upadao Amos samo da me poljubi strasno (valjda iz ljubomore!), a ja bih mu u tom momentu najradije lupila samar (valjda sto ga nisam voljela!). Amos i Kent  su govorili da je imperativno da upoznam Karlosa koji ce se zaljubiti u mene i koga cu ja zavoljeti. Pomislila sam da zivim u retrovizoru psihodelicnih sezdesetih i nisam bila daleko od toga. Kod Karlosa samo dosli u rano popodne. Zivio je u jako starom dijelu grada, u kucerini od milion kvadrata I kroja holivudskog art-deco-a! Pazi Boga mu! Epiphany! Cim me ugledao Karlos je rekao "Ajajajaj, jesi seksi i bjutiful, ali mi obecaj da kada ga ostavis da ces ga meni dati prvo...ja sam otvoreno zaljubljen u Amosa vec godinama, u njegovu ljepotu, a nisam peder!". Pocela sam da se smijem: "Naravno ...i ti i Pandora i Marisela..." ..svi osim mene. Karlos, ekscentrican, opicen, i jako zanimljiv tip sa latinskim naglaskom je kukao da ga nesto boli ali da se moze izlijeciti, drzeci casu martinija u ruci i prosipajuci pice po podu tako nemarno i bezazleno. Enterijer je licio na pravi studio , ili neciji atelje a mozda i na kucu samog Vorhola (kako sam ja zamisljala!). Nista nije bilo cisto, sve je bilo prljavo ali zanimljivo. Stotine fotografija po podovima i po stolovima, umjetnicke slike po zidovima i naslagane jedna na drugu po coskovima, zidovi u ogledalima, anticki namjestaj iz porno filmova... Pravi film! Odjednom je nesto pocelo da skljoca i da mi blica pred ocima...Karlos je bio fotograf! i jos poznat! Nisam se protivila jer mi je sva situacija bila smijesna, a on je bio najsmjesniji od svega! Odjednom je bacio aparat, stavio ruku preko cela kao da umire i pao na ljubicasti plisani otoman, sa kojeg se slklizavao do poda jedno pola sata pricajuci da ce da umre uskoro jer tako, toboz, osjeca. I njegovi psi osjecaju da ce on umrijeti uskoro. Prenemagao se petnaestak minuta, a onda je kao iz katapulta skocio sa poda i poceo da mi dijeli komplimente i nastavio da nas slika opet. Saputao mi je u uho da cemo on i ja kad-tad biti zajedno, da cemo svo troje biti zajedno u jednom momentu. Smijala sam se kao da sam u najvecem tripu Hasisa. Kada smo odlazili objesio mi se za ledja i preklinjao da budam njegova cimerka, a onda je opet stavio ruku na celo i stropostao se na bijeli kozni kauc i ponovio da osjeca da ce umrijeti.

Vidjeli smo se jos dva puta, uz isti scenario.

P.S. Sinoc sam sanjala Karlosa i u sanjiva ga pitala gdje su one slike.

"Hajde da pevamo, hajde da pevamo!" Izgovorio je tako brzo da mi se cigareta u momentu ugasila.

"Sta hoces da pjevamo Vladimire?"

"Ma neki duet, bilo koji, nesto zajedno!"

"Koji duet Vladimire?"

"Ma bilo koji, samo nemoj narodno, nesto nase staro, samo pocni ti..ja cu te pratim..slab sam sa recima!"

 "Pa sta hoces, da ja pjevam duet dok ti budes onako odzvanj'o zadnje slogove?"

"Kako to mislis?"

"Ovako, ja, otpjevam,recimo, "Ljepoteeee" a ti se nadovezes "..teeee"". Smijao se. Osjetila sam njegove vragove, pa ipak, upitah:

"Vidi, ljudi unutra, muzika svira, slave rodjendan, meni se glasne zice smrzle za razgovor od hladnoce, a ti ovde hoces da pjevamo duete! Sta ti je?"

 "Vidi je, majke ti! Kao da nista nije bilo! Dve godine...ti znas sta sam sve radio za nju. Bez duse je! Ona je bez duse! Peruanka, ciganka bez duse!"

Prvo se otvaraju prozori sami od sebe. Neke ptice prelijecu preko horizonta i mrljaju zubato sunce. Lagani roze sal se uvlaci preko prozora na parket a dosao je nepozvan sa svjeze izvaljanog pijeska. Taman da pohrli uglancanom klaviru, gurnu ga vjetar tek toliko da se zakaci za hrapave bedeme...stoji, vijori, stoji, vijori.... E onda pocinju violine, ali muklo i tiho. Cimbal, pa jedan, pa dva...muk, cimbal, jedan...viole muklo, tupo, nestaju...kontrabas se okrece na svom siljku, pravi rupu u parketu i cuje se neprimjetno, ali cuje se. Sa kraja klavira tipka uranja u utrobu i ide prema sredini, ka pocetku, ka srzi! Vracaju se tipke unazad, vracaju se violine, glasnije , glasnije, veliki bubnjevi ...bum! Muk! Viole opet tupo, tiho, najtise. Svjetlost pada na sve intezivniji saksofon i kao da nece prestati jos tri dana i ne bi trebao. Romanticno odzvanja, seksualno odzvanja, bezobrazno odzvanja. Tipka bijela, tipka bijela, pa dvije crne. Saks treperi i roni dublje i dublje ali lakse. Bas bumba tri otkucaja. Zavrsetak uz dvije bijele tipke, one sa kraja klavira.

Sal se dalje vijori.

P.S. Nekada sam htjela biti kompozitor i reditelj dzez spotova. Sada samo razmisljam o scenariju.

Ima jedna epizoda gdje Keri Bredsho sjedi ispred kompjutera, bulji u prazan monitor i kuca "Socks!". Seks i carape..u nedostatku inspiracije. Meni to ne nedostaje. Cak sta vise, imam je na pretek ovih dana, ali ne smijem.  Ne mogu da kazem da mi je oduzeta masta, ali ako se neka neobjasnjiva mastarija ostvari sta onda ostaje nego da se prenese na papir?! A ne smijem. Zovi me sujevjernom ili kukavicom, zbog dvije varijante (pogresnog shvatanja i licnih emocija), ali radije ne bih. A pise mi seeee.....

Keri Bredsho nije imala problema iznijeti svoje ljubavne i seksualne frustracije i najljepse emocije u nedeljnim novinama i nije imala problema ako Mister Big procita njene pizdarije. Ja nisam Keri Bredsho. Za dvije glave sam visa od nje i imam pravije noge.

P.S. ...pjevaju mi se lijepe pjesme....sve od Sade!

"Ma kako se onaj Dzo preziva?"

"Vranesh."

"Ajme meni! Ja rekla Velikoj da sam upoznala nekog Dzoa prebogatog kod vas na slavi a ona ce meni 'kako si ga upoznala kada je covjek umro?".Reko' 'Vrag ti sricu odnija, majke mi, covjek je ziv ili je ozivio, ja pricala sa njim prije mjesec dana'. Ona veli da mu je na sahrani bila ima tri godine! E ako je tako, onda on super izgleda! "

Retrospektiva ove sedmice koja ne znam kada pocela;

Sve je moje prijatelje pozvao na svoju svadbu. Mozda mu treci brak donese malo pameti. Mada ne vjerujem zato sto i ovo radi iz inata ili ciste gluposti. Nigdje veze!

Iz bolnickog kreveta me bespotrebno kritikuje, sto znaci, nije joj nista! Ona ce zivjeti tristo godina, a mene ce sahraniti u tridesetoj!

Ne moze gos'n inzenjer da se pomiri sa svojom proslosti pa mene po zivcima udara!

Drugar mi cestitao nepostojecu vjeridbu! Pu, pu, pu! Svi kazu da naslucuje, a ja naslucujem da on ne nasluti.

Vise mi se ne vjeruje, ocigledno... ...Vise mi nije vazno, odavno.

P.S. Pije mi se rakija i gleda mi se snijeg!

Moja Bejbi je relativno bolesna zena. Ima lose srce koje ispada iz ritma i visok krvni pritisak. Njoj ne stoji kroj normalnog pritiska, jer joj se tijelo tada iznenadi pa je gusi. S' tim sto se Bejbi zali na nesto svaki dan, zato i vjeruje u medicinu. Ja se iskreno bojim kada bi racija upala u nasu kucu da bi nas sve pohapsili, jer nije normalno da imamo jednu skromnu apoteku u kuci bez licenciranog farmaceuta i dozvole. Moja Bejbi neizmjerno vjeruje u alternativnu medicinu. Ona nije kao nasa svakidasnja zena osim sto je savrsena majka, zena, kuvarica, i sto prije nego zavrsi u bolnici naperlita se, nasminka i posadi na stikle ... Ona medititira da se smiri i da se koncetrise. Rukama oblijece oko svojih usiju jer vjeruje da joj je jedan bioenergicar prenio toplotu, pa se tako izoluje od buke. Krajem osamdesetih je pocela da se zanima sa viskom I podzemnim vodama koje uticu na zdravlje, gledajuci Sa3. Od kako je preboljela glava zbog promjene polozaja spavanja, tako vjeruje u podzemne vode koje uticu na raspolozenje i zdravlje ljudi. Tom njenom visku su poceli i ljudi iz familijarne zajednice da vjeruju. Svi osim mene. Inace vise vjerujem bioenergicarima, jedan na jedan. Medjutim, nedavno je neki Braco u nasem gradu imao grupnu seansu. Cici je rekla : "Gre'ota ne otici i ne probati za osam dolara. Sevap je pa i ako nista ne uspe...". Bejbi je automatski bila za. Proguglala sam tog Bracu i vidjela da se ljudi kunu u njega, a da ga mali broj ljudi smatra salabajzerom. U sali, medju pet stotina ljudi, neka rahiticna plavusa je pricala o Braci citavih cetrdeset minuta, a onda smo svi ustali , kao po naredbi, jer je taj Braco izasao i bez rijeci (valjda da ne bi bespotrebno trosio svoju energiju, sta li ?!) zurio u nas punih deset minuta. Sledecih deset minuta je ponovo zauzela binu ona ista rahiticna plavusa. Izasli smo iz sale i kolektivno se preispitivali da li neko nesto osjetio. Bejbi je rekla: "Samo neku hladnocu za vratom". Ja sam rekla: "Bejbi, to je duvao erkondishn!".

P.S. Ono kada se naperlitala za bolnicki krevet...doktor je urlao od smijeha, gledao je i rekao: "Gospodjo, vi umirete a dosli ste u bolnicu sredjeni i sa dijamantskim mindjusama". Replicirala je: "Ako umrem, neka umrem sa stilom!"